Dnevnik sa puta u Berlin

29.3.2012.
Krenuli smo iz Sarajeva put Berlina i Hanovera. U busu je udobno. Klima nekad puse veoma hladno nekad veoma toplo – gusimo se. Nama nikada udovoljiti. Dok sam u Bosni i HR nemam nista posebno pisati, cekam Njemacku.
 30.3.2012.
Evo nas na zapadu– Njemacka. Iako smo ocekivali izuzetno lijepo i toplo vrijeme docekala nas je kisa i tmurno nebo. Uprkos tome mi nismo klonili duhom. I dalje smo u ritmu muzike za ples. Prva dva dana turneje obiljezila je voznja do Njemacke. U putu nam je, kao i obicno, bilo i zabavno i zanimljivo. U Zagerbu smo odmarali u Islamskom centru. Fotografisali se na ulici i jeli  (objedovali) na trotoaru, ponovo na ulici. Nakon Zagreba, nismo trebali odmarati sve do Austrije, barem je Hadzija tako planirao, no: zbog enormin kolicina sokova,  vode  svakih 30km neko ima potrebu za WC. So obzirom da nas Hadzija, profa Munir ali i drage profesorice Sekina i Adisa, toliko vole nisu mogli da nam uskrate to zadovoljstvo, pardon, potrebu. Nakon odmora u kratkoj Sloveniji krenuli smo  put Austrije.
31.3.2012.
U Hanover smo stigli juce (op.a. petak) u jutarnjem terminu. Po dolasku docekali su nas predstavnici turske organizacije u Hanoveru. Tu smo doruckovali i pili, sta drugo, nego turski caj. Tako da – gdje Turci tu i turski caj. Ali ne smeta nama turski caj, bas naprotiv obradovali smo se.
Stigli smo u hotel FORMULA. Ni manje ni vise nego tako. Dvokrevetne sobe, starija raja na okupu. S druge strane, odnosno, na drugoj strani u strogom centru grada, ko drugi nego hadzija, profesori i mala djeca, I da , da ne zaboravim – Pazarci!  Samo da kazem da ovo nije pregovaranje, zamjeranje ili nesto drugo, to je ono od dragosti. Nakon dolaska, dorucka, smjestanja u hotel usljedila je proba, a potom i koncert. Oko pet sati popodne stigli smo u dvoranu, udaljenu 30 minuta od hotela, I pocela je proba. Na probi se citalo i pismo koje je poslala Nejra. Zaplakalo se. Pozelji smo joj brz oporavak. Nakon probe usljedio je turski rucak u Njemacskoj – pide, doner, ajran itd. Potom i koncert. Po prvi put, u historiji, ASMF-a, koncert je nakon prve numere prekinut pa nakon dvadeset minuta nastavljen. To nije nikome smetalo, bas naprotiv, svi su rado iscekival ponovno pojavljivanje ansambla na bini. Koncert je trajao dva sata. Nakon toga, pisanje nove historije ASMF-a se nastavilo. Ansambl je na bisu svirao dvije numere koje su predhodno vec izvedene. Pubilka nas je gromoglasnim aplauzom ispratila sa scene, a tada – dernek na nas nacin. Uz rumbu, zvuke srednje i istocne Bosne. pjevalo se i plesalo. Salu na stranu, sada sam u autobusu.
Bili smo u shopingu. Okupirali smo H&M, C&A.. Bosanski i srpski su se odjednom culi na svakom koraju u Berlinu. Ubrzo su svi reducirali iznos eura koji su ponjeli od kuce. Zavrsili smo.
Idemo put Berlina. Krenuli smo ispred dzemata na izlazu iz Hanovera i ocekuje nas put dug 4 sata. U dzematu su nas docekali Bosanci i Hercegovicni koji ovdje zive citav svoj zivot. Odusevili smo se njihovom ljubaznosu, gostoljubljivosti ali i dobroti. U autobusu je  trenutno sada veselo. Pjevaju se balkanski hitovi. Sad za sad nisam cuo nista sto je nastalo van Balkana ali neka, nada uvijek umire zadnja. Ono sto me posebno zaintegriralo je vodja zadnjeg djela autobusa, koji pjeva od ulaska u autobus – profesorica Adisa Tafro.
Naprijed, kod panormanog djela, ispred mene su profesorski par Mesanovic, Bato i njegov BUS kolega, Damir. Sad za sad sute, ne progovaraju. Samo se , nakon svakih 10 minuta, u intervalima cuju Bato i profa Munir, koji se onako srdacno i slatko nasmiju. Smeh , sto bi nasi Pazarci rekli, se upravo cuje. Bato im pokazuje neki video. Eto, do Berlina je jos 3 sata i 30 minuta. Uh, ima vremena. Pisao bih jos o zgodama i nezgodama iz busa ali sjedim na stepenicama i kucam, a veoma je prometno – zakljucite.
Evo odmaramo na benzinskoj pumpi na putu do Berlina. Covjece, vozimo se autoputem koji je izgradio Hitler. Jedemo pileci doner i pijemo ajran. Svi smo pozeljeli nesto na kasiku, sto je veoma, veoma cudno.
Stigosmo i u Berlin. Bilo je kasno. Dobrodoslicu nam je pozeljala ljuta stanovnica Berlina koja je zaprijetila policijom.
 1.4.2012.
Izgubili smo se usred Berlina! APRILILILILI!
Salim se, ali zaista je bilo Aprililili. Ajla nas je nasamarila pa nas je sve probudila u 10 rekavsii da je sef tako rekao. Kada smo sisli na dorucak sve nam je bilo jasno. Taj dan svi su gledali kako joj vratiti, kako je zeznuti. Hodali smo po berlinu puna 2 sata. Ne zato sto smo htjeli nego zato sto smo zaglavili. Fotkali smo se ispred Interkontinental hote, sa crncem, kinezom… Odrzavao se neki maraton, policija, vatrogasci, svi na jednom mjestu. Nama to nije odgovaralo pa smo kasnili na probu na koju je na kraju uslo 2.000 ljudi. Koncert je poceo u 19h iako je bilo planirano u 17h. U iscekivanju koncerta culi smo se sa Nejrom na skype u. Ludilo, zezancija i sala. jeli smo, pricali s Nejrom, pjevali i ubrzo postali nervozni. I na kraju smo i izasli. Koncert su gledali i vozaci iz Centrotransa Mirza i Almir, odusevili su se.
Nakon koncerta smo se vratili u hotel. Nastala je buka. Skakalo se po starim drvenim stepenicama. Mislio sam da se hotel raspada. To je trajalo i trajalo dok se nije zacuo brko! Nastao je muk, svi su usutili. Zaspali smo.
2.4.2012.
Posljednji dan u Berlinu i Njemackoj. Raspodjelili smo se u grupe, obisli najznacajnije kuklturno-historijske spomenike i na kraju otisli u shoping. Vjetar puse nenormalno jako, brzo i kako vec ne. Reze! Rucali smo u strogom centru, pored Branderburske kapije. Dotakli smo ostatke berlinskog zida i slikali se ispred CineStar event zgrade gdje se odrzava Berlinale. Skakali smo po glavnoj saobracajnici sa ciljem da se uslikamo sto ludje i bolje, izlgedali smo zanimljivo i balkanski.
Nakon shopinga niko vise nije imao para. Krenuli smo put Bosne. Morali smo stajati svaka dva sata zbog enormne kolicine sokova koje smo unosili u svoj organizam.
U voznji bi se cesto iz doljnjeg boja cuo hadzijin ili Mesudov glas: “Harune”.
Harun je , ove turneje, bio nekako “in”. Bio je trazen, sve u svemu. Upravo zbog toga, na hadzijin upit jednjoj djevojcici sta da joj sazna babo da tri za Harunom ona je odgovorila: “Nek zna babo, nek ne zna Grabo!”
Vidjeli smo da se i Mesud bei zna saliti, mnogo.
Stali smo na pauzu u Burger King. Potom mala pauza na kojoj se hadzija naljutio pa nas sve istjerao napolje na “nazor pisanje”. Jedini koji su spavali su profesori Munir i Sekina. Tu smo posljednji put usli i platili WC u kojem se solja okrece i sama cisti. Dobili smo Toffitu od brke.
Sjeli u bus. Stigli u Zagreb, jeli, odmorili se. Stigli u Sarajevo. Joooj.
Obaveze opet. Ali tjesim se, 16.4. idemo za Tursku. Imam jos 12 dana!

One thought on “Dnevnik sa puta u Berlin

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s